Zažmuri pa nek kosmos stane, za nas i naše dane, za lutanja i noći besane, za ulice beskrajne, za tajne sjajne i velike...



Tvoje oči su krila. Vode te svuda. Dodirni dlanom grudi. Nije to srce što kuca, ne! To snovi stidljivo kuckaju s polja da ih pustiš unutra.



Hodaćemo bez razloga, radovaćemo se, bez razloga, smijaćemo se, bez razloga, s jednim jedinim razlogom, što smo živi i što se volimo. A kud ćes veći razlog.



Oni koji su nekada uspjeli da vrate osmijeh na lice na kome još ima tragova suza, znaju kako je to dobar osjećaj.



Srce za LJUBAV, ruka za MIR, riječ za PODRŠKU, osmijeh za POŠTOVANJE, zagrljaj za BOLJE SUTRA.



Uz život se ne prilaže upustvo za upotrebu i svako to odradi kako već umije, zanijemi tamo gdje bi drugi viknuo, nasmije se gdje bi drugi zaplakao, uvrijedi se gdje bi se neko obradovao.



Čovjek bez duše je obična figura. Čovjek kad umre i dalje ima oči, ali ne vidi, uši, ali ne čuje, pa šta je to čovjek?
Čovjek je spoj tijela i duše. Duša je primarna, jer može i bez tijela. Tijelo bez duše ne može.



Ipak, osjećam da bez obzira gdje sada bio, šta radio, bio pjan ili trijezan, pričljiv ili šutljiv, misliš isto što i ja-da na kraju svijeta, u beskraju svemira, postojimo samo nas dvoje, da smo nas dvoje zapravo cio jedan kosmos. Tako će i ostati.



Nema ljepše slike nego vidjeti dvije glave na jednom jastuku. Lijepo je čak i onda kada su se našle na jednom jastuku jer nisu imale drugi. Dobra je svaka muka koja nas povezuje, i loše je svako dobro koje nas razdvaja.



Djetinjasto, pomislih.
Djetinjasto, svom srećom.
Po nekoj mojoj gramatici, naime, taj pridjev je jedan od većih komplimenata koji se mogu uputiti takozvanim Odraslima.