Ponekad pokušam da uđem u dušu svijeta, dušu ljudsku, i često ne mogu da odgonetnem šta ustvari čini njihovu unutrašnjost. Ponekad povjerujem u dobrotu i iskrenost koju nađem, ali nakon izvjesnog vremena shvatim da sam opet nasjela na igru koja je mi je namjenjena. Zašto je to tako? Da li uopće postoji ljudskost? Postoji li iko na ovome svijetu kome se može vjerovati? Postoje li iskreni prijatelji? Da, postoje, mislim da postoje. Ali moja sigurnost u to se premišlja. Postoji par osoba u mome životu, kojima zaista vjerujem, i želim da im vjerujem. S druge strane, postoje i osobe na koje sam se opekla, i to me čini nepovjerljivom i pitam se zašto osjećam potrebu za povjerenjem. Zašto mi je toliko potrebna bliskost s nekim? Šta je to u ljudskom umu i duši što ga navodi da ima potrebu za nekim? I zašto se najčešće razočaramo?
Da li je moguće da je svijet postao toliko pokvaren, dvoličan i da li je moguće da je zavladao toliki interes među ljudskom rasom? Koliko je zadovoljnih ljudi na kugli zemaljskoj? I postoje li uopće više ljudi koji se mogu zadovoljiti osmijehom i lijepom riječi? Šta se desilo? Otkud ja u pogrešnom vremenu?

Sad znam da vrijeme mi donosi sne.
Možda je život bljesak il tren?
Da li sam samo ja jedna slika ili riječ?
Da li si samo ti znak ljubavi?
Jedne su oči druge prepoznale.
A negdje se kiše već odavno spremale.
Reci mi barem sad dal' si ikad vječnost dotakao?
Reci mi barem sad, ima li povratka?

Ja sam samo još jedan bjegunac iz ovog svijeta i ulice bagrema.

 

Mi smo ničiji. Uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Vijekovima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ko smo. Živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije kao na grebenu. Otrgnuti smo, a neprihvaćeni. Ko rukavac što ga je bujica odvojila od majke pa nema više ni toka, ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. Drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom, jer svoju nemamo. Mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje, a sve se plaća pa i ova ljubav. Svako misli da će nadmudriti sve ostale i u tome je naša nesreća. Kakvi su ljudi Bosanci? To su najzamršeniji ljudi nasvijetu, ni s kim se istorija nije tako pošalila kao sa Bosnom. Juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo, a nismo postali ni nešto drugo. S nejasnim osjećajem stida zbog krivice i otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kad da gledamo unaprijed. Zar smo mi slučajno tako pretjerano meki i surovi, raznježeni i tvrdi. Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav kao jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti, zašto? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka čast našoj ludosti!
                                                                    Meša Selimović